PROLUPALI UNITED

Ova objava je, na neki način, potaknuta od strane mojih prijatelja s kojima igram nogomet svake srijede. To su „obični“ ljudi, uglavnom očevi djece koja igraju nogomet u istom klubu. Tako smo se, prije tri, četiri godine upoznali, organizirali i dali si ime „Prolupali UTD“. Pozdrav Prolupalima ako ovo netko od njih čita.

Uglavnom su to ljudi od 40 do 50 i par godina, ima i par mladih. Međusobno se šalimo i nitko se ne ljuti zbog toga što je „prolupao“, kao da ti ljudi vole biti „prolupali“, i ja sam sretan što sam Prolupali.

Neki će reći da je to stvar ega. Reći za sebe da si prolupao i nije tako loše, to pokazuje veličinu i širinu. To je normalno stanje. Ključno je pitanje što je to?

Bolest je “abnormalno” stanje organizma koje otežava funkcije tijela. Kod ljudi, “bolest” se često koristi kao naziv svakog stanja koje uzrokuje bol, disfunkciju, ili smrt

Ljudsko tijelo najveći dio vremena radi bez zastoja i učinkovito, kao stroj. Ako prestane normalno raditi, uzrok tome mogu biti ozljede, poremećaji, sindromi ili infekcije.

Poremećaj je stanje do koga dolazi narušavanjem nekog formiranog stanja. Poremećaj zato predstavlja odstupanje od koncepta cjeline. Ovaj termin se široko koristi u liječništvu: ”ta je bolest poremećaj te funkcije ili sustava”.

Dakle poremećaj je uzrok bolesti. Poremećaj je promjena stanja organizma. Stanje nekog oblika se mijenja međudjelovanjem, razmjenom energije. Neki to zovu interakcijom. Poremećaj je posljedica ljudskog djelovanja i odgovora na to djelovanje, najkraće, života samog po sebi, zakona akcije i reakcije.

I ozljeda, kao i infekcija ima isti uzrok, međudjelovanje, tako da su i to poremećaji, nešto što čovjeka remeti i poremeti. Ako imaš poremećaj onda si poremećen. Kad si poremećen onda nisi normalan nego abnormalan, a to je onda bolest (u definiciji lijepo piše abnormalno stanje).

Filozofski „normalan“ znači biti „ono što inače jesi“, tj. kad se biće ponaša u skladu sa svojim bitkom, točnije ljudski. I sve je to logički u redu, normalno je da je čovjek čovjek.

Ako pogledam zakone fizike, stalnost promjene i kontinuiranu razmjenu energije onda je logičan zaključak da je biti normalan moguće samo trenutak. Slijedeći trenutak je drugačije normalan, poremećen u odnosu na normalan iz prošlog trenutka. I tako svaki trenutak jedan za drugim. Nakon 1000 trenutaka on je 1000 puta drugačiji, promijenjen, 1000 puta poremećen.

Laički rečeno, čovjek je svaki trenutak poremećen, mogli bismo reći uvijek. To je ona poznata izreka “samo mijena vječna jest”.

Da, prirodno je da je čovjek uvijek poremećen, jer kad bi bio uvijek jednako normalan, onda ne bi bio jedinstven, ne bi mogao biti, npr. luđi, mudriji, zanimljiviji. Bio bi isti, stalno jednak. Norma je norma ili standard. Čovjek ne može biti normiran, u standardu, on je onakav kakav je, stalno promijenjiv.

Ipak, ljudi vole biti prolupali, to je čak simpatično, ali ne vole biti poremećeni, iako te dvije riječi shvaćaju kao sinonime, zar ne? Zašto?

Misli li čovjek za zebe da je poremećen? Uglavnom ne, on ima svoja uvjerenja i ego, sve dok ne osjeti bol ili problem u funkcioniranju, bilo tjelesno bilo psihološki on kaže normalno se osjećam. Čak i da osjeća da je to tako, zbog svog ega neće vjerovati da je poremećen, neće priznati, jer kad ne vjeruje onda to ne može biti istinito.

Poremećen ima negativno značenje, puno jače od bolestan. To je zato što je čovjek naučen, recimo da zna da poremećen znači da je on sam odgovoran za isto, dok bolestan znači da je netko ili nešto drugo uzrok. Ali to nije točno, sve je to priroda, zakon akcije i reakcije. Odgovornost je na subjektu, onom koji djeluje. Čovjek je uvijek sam uzrok svog stanja kako god on to nazvao. To treba razumjeti, krivo su nas učili. To je moje subjektivno razumijevanje, ne mora biti vaše.

Tek kad osjeti bol on će reći „boli me, ja sam bolestan“ ili „nešto sa mnom nije u redu“ i sl. Stvarnost je opažaj, a opažaj je osjet, sve dok ne osjeti bol ne može osjetiti poremećaj, tu je problem.

Ima onih koji mu daju čarobnu tabletu koja mu ublaži osjet boli, ali poremećaj je i dalje tu. Za poremećaj nema tablete a ni lijeka, to je prirodno.

Evo za primjer jedan konkretan slučaj gdje se to može dobro objasniti, tekst je s ordinacija.hr, rubrika: OHR SAVJETUJE:

Anemija je stanje koje se odnosi na smanjeni volumen eritrocita u krvi i/ili smanjenu količinu hemoglobina (proteina koji prenosi kisik u crvenim krvnim stanicama). To nije bolest nego simptom koji upućuje na postojanje neke druge bolesti ili poremećaja u organizmu.

Simptomi i znakovi anemije su vrlo često nespecifični poput opće slabosti, malaksalosti, brzog umaranja, nedostatka zraka već kod manjih fizičkih napora.

Dijagnoza se postavlja analizom kompletne krvne slike, razine i sposobnosti vezanja željeza u krvi, a u određenim slučajevima potrebno je odrediti vitamin B12 i folnu kiselinu te ukupni bilirubin.

Anemija se liječi tako da se liječi osnovni poremećaj koji uzrokuje anemiju. Anemija je najčešće dugotrajno stanje koje zahtijeva nadzor liječnika.

Vidite, ako je netko anemičan ne može se izliječiti njegova anemičnost, treba liječiti njegov poremećaj. Osim što je to često dugotrajno stanje ono zahtijeva stalnu pomoć i nadzor druge osobe, vjerojatno jer ne može sam sebe izliječiti. Tako piše gore, zar ne? I to sa certifikatom.

Ako prihvati da je poremećen i zbog toga anemičan, ima lijeka za njega, ali ako misli da je normalno biti anemičan onda je zauvijek poremećen, jer se neće liječiti, zato što misli da je normalan. To ne piše gore ali tako ispada, zar ne? 🙂

Taj netko nije nimalo poseban, i ja imam anemiju, megaloblastičnu, uzrok je stalni nedostatak vitamina B12 i folne kiseline, da ne spominjem iz kojeg razloga, mogli bi se prijatelji liječnici naljutiti. Uglavnom, sam sam sebi kriv jer nisam razumijevao što si činim dok se liječim. Znači ja sam anemičan i bit ću, vjerojatno do kraja života. Ja razumijem da je to poremećaj, da sam bio poremećen u nekom trenutku i taj dio mog stanja će ostati dugotrajan.

Pa da ne budem previše samokritičan, reći ću: ja sam skroz prolupao. To me ne sprječava, da sa više od 50 godina na leđima i dalje igram nogomet sa drugim prolupalima i onima koji to nisu (naši protivnici se zovu “plavi”). Igram k’o neki mladić i baš sam ponosan na to. Za mene je to normalno bez obzira što neki drugi misle da sam poremećen.

Normalno, u onom smislu kako smo naučili ne postoji, jer normalno nije nikad stalno jednako normalno, ono je uvijek zbog nečeg poremećeno. To je relativnost.

Poznata je “ona” naših sportaša nakon pobjede: „ovdje nitko nije normalan, nije normalan, nije normalan ….“.

Nedostaje samo, u čast moje ekipe Prolupali UTD.


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s