26% ULJE ZA PODMAZIVANJE

Kako radim u privatnom sektoru, mjestu gdje se upravlja biznisom i novcima, tako me često prijatelji u razgovoru pitaju što mislim i što bih ja napravio s Uljanikom. Kao, ja bih to trebao znati.

Znate, misli se na slučaj Uljanik, tema iz medija, o kojoj raspravljaju ekonomski stručnjaci i političari. I to baš svaki dan. Kao da Uljanik proizvodi “paštete”.

NIŠTA, ama baš ništa, to je moj odgovor. Nisam uopće zainteresiran za taj „slučaj“. To je dioničko društvo koje ima svoje vlasnike, dakle radi se o njihovoj imovini i njihovom biznisu. Ipak, ne da mi vrag mira, pa im onda pokušavam pojasniti zašto. Krenem otpočetka.

Što je dioničko društvo? To je udruženje dioničara, osoba koje su udružili kapital da bi ostvarili dobit. Riječ je o čistom „biznisu“, novcima i imovini.

Dionica je vrijednosni papir koji izdaje dioničko društvo, a glasi na dio temeljnog kapitala društva i imatelju daje pravo članstva u društvu, odnosno prava i obveze koji iz toga članstva proizlaze.

Dionice su ulozi, odnosno dijelovi temeljne glavnice društva kojima pojedini dioničari sudjeluju u društvu. Dionica svom imatelju, tj. dioničaru daje upravljačka i imovinska prava.

Dakle, što me briga što će netko učiniti sa svojim društvom. Kao da je njih briga što ću ja učiniti sa svojim društvom s nogometa. To definitivno nije moj problem.

Netko je uložio svoj kapital u biznis, to je ekonomija i sasvim normalna stvar, stvar ulaganja i rizika.

Kapital je vrijednost koja se ulaže s osnovnom svrhom da se uveća, dakle da donese neku dobit. Kapital nije prirodno dobro, on se mora ili proizvesti ili posuditi.

Kapital je proizvedeno ili posuđeno dobro čija se vrijednost mjeri cijenom, a što je vrijednost nekog dobra.

Dobit ili profit direktno označava razliku između prihoda i rashoda. Ukoliko su prihodi manji od rashoda onda postoji gubitak.

U Uljaniku d.d. najveći dio dionica u rukama je malih dioničara, odnosno radnika i menadžmenta, tj. zaposlenika, iznosi čak 47 posto. Država ima 25,89 posto (CERP), a Adris Grupa 12,4 posto dionica. Dakle to je više od 85% ulagača. Ostali su uglavnom banke.

Većinski dioničar je dioničar s natpolovičnim brojem glavnih dionica odnosno dionica s pravom glasa nekog dioničkog Društva.

Manjinski dioničar je onaj koji raspolaže s ispod polovičnim brojem glavnih dionica odnosno ispod polovičnim brojem glasova u Društvu.

Očigledno da Uljanik nema većinskih dioničara, najviše dionica je u rukama malih dioničara, zaposlenika, ja ih zovem „biznismeni radnici“.

Uljanik je primjer privatizacije putem tzv, radničkog dioničarstva.

Prva privatizacija Uljanika  počela je u proljeće 1992. godine. Dionice su se prodavale radnicima prema godinama neprekidnog radnog staža u Uljaniku. Popust na punu cijenu dionice bio je 20% +1% na svaku godinu radnog staža, a model otplate je bio na najviše 20 godina.

Druga privatizacija bila je u ljeto 2012. godine po istom modelu. Radnici su mogli kupovati povlaštene dionice na obročnu otplatu obustavom na plaći.

Dakle, zaposlenici su kupili udjele u društvu bez nekog velikog “ulaganja”, praktično na rate na dugogodišnji period i tako postali biznismeni radnici.

Kupili su nešto što je bilo “državno“, dakle i naše i svoje i postali dioničari ili suvlasnici.

Tada je i pomorsko dobro UPISANO u temeljni kapital Uljanika, ne znam kako i zašto, ali je “upisano“. Društvo je postalo vlasnik pomorskog dobrato je temeljni kapital, imovina društva. Privatizacija općeg dobra.

Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan Zakonom.

Pomorsko dobro kao opće dobro je stvar “res communes omnium” koja pripada svim ljudima te u tom smislu pomorsko dobro je: neotuđivo, ne može biti objekt stjecanja prava vlasništva ni drugih stvarnih prava i ne može biti u prometu.

Radnici su tako kupili 47% dionica. Mi ostali “naše” novce nismo ni vidjeli. Međutim, to je privatizacija bez ulaganja, bez novog kapitala.

Kako je to danas popularno reći privatizacija bez „strateškog partnera“. Zašto strateškog, pa zato jer mora „uložiti“ novi kapital, pa je onda strateški. Daj keš, nema keša. Sve ostalo je super.

Što su time dobili osim imovine? Ulagač kupnjom dionice stječe sva prava i obveze iz dionice, tako kaže zakon.

Za obveze dioničkog društva dioničar ne odgovara. Rizik dioničara sveden je na uplaćeni ulog. Drugim riječima, rizik je ulaganje, ostalo je upravljanje ili način rada društva. Prava dakako postoje. Dioničari imaju svoja prava, i to imovinska i upravljačka prava.

Najvažnije imovinsko pravo je pravo na isplatu dividende uz ostala prava, npr. prvokupa i isplate svog dijela temeljnog kapitala u slučaju smanjenja i ostatka nakon stečaja i likvidacije.

Upravljačka prava su zajamčena kako bi dioničari mogli nadzirati rad društva, npr. pravo na sudjelovanje na glavnoj skupštini društva, uključujući i pravo na raspravljanje; pravo na obaviještenost; pravo glasa; pravo na pobijanje odluka glavne skupštine.

Ja osobno, kad znam da imam nekakvo pravo ja ga nastojim iskoristiti, ono i služi zato da se koristi. U „biznisu“ je to posebno važno jer se radi o mojoj imovini.

Što je onda važno kad se i zašto se „ulaže“ u biznis, samostalno ili s nekim zajedno?

Prvo, ulagač hoće povećati vrijednost svog udjela. To može napraviti jedino ako je stalno „in“ (unutra), tj. sudjeluje, mora imati informacije o stanju biznisa i imati utjecaj, tj. sudjelovati u odlučivanju.

To je uloga dioničara ili vlasnika, štititi svoj interes.

Dobro je ako je interes jasno definiran, problem je ako postoje dva i više sukobljenih interesa. Onda se bira onaj koji je „interesantniji“, gdje će imati „više koristi a manje štete“.

Ekonomija (učinkovitost) u suštini izgleda ovako, manji rashod za isti prihod ili veći prihod za isti rashod, a to znači veća dobit, tj. povećanje vrijednosti (u d.d. vrijednosti udjela). To je ono što svaki ulagač ima za cilj.

U najširem smislu riječi, investicija ili ulaganje je akumulacija kapitala u sadašnjosti s nadom dobitka u budućnosti (definicija s wikipedije).

Vidite li pogrešku u gornjoj definiciji koju sam našao na Wikipediji? Ja vidim i to je jedan od glavnih razloga, kako se voli reći, „propasti Uljanika“. Naravno riječ je o pojmu nade, nadanja.

Pa koji se biznismen „nada“ da će se ostvariti dobit. Nadati se znači ne djelovati, biti po strani pa kako bude bude, možda ispadne dobro, to je biznis bez plana i programa.

U praksi se može ići i u gubitak ako se procijeni da će to donijeti dobit kroz neko vrijeme, ali to se radi planski. Ne može se ići u gubitak zato da vlasnik ima gdje „raditi“. To je suprotno zakonima biznisa, i to, opet u praksi, znači „uskoro doviđenja biznise“.

I što bih ja napravio s Uljanikom? NIŠTA, to je njihov problem, problem vlasnika.

Ali i državnog proračuna također, za onih 26% udjela, vrijednosti moje i vaše imovine. Koliko je to?

Nominalno jedna dionica vrijedi 30 kn, što znači da su biznismeni radnici kupili istu s 20% i nešto popusta, znači malo ispod 20kn. Sada, u ovom trenutku dionica je ispod 10kn, što znači da su izgubili najmanje polovicu „uloženog“ kapitala, takvo je stanje danas. Toliko smo i mi izgubili “naše imovine”.

Osobno, kad bih vidio da gubim i znao da tome nema kraja, ja bih prodao svoj udio dok još nisam izgubio sve. Ne bih prihvatio taj rizik. Zašto onda barem ti biznismeni radnici nisu prodali svoje dionice, imali su vremena razmisliti i djelovati?

Zbog toga jer su u sukobu interesa, istovremeno ostvaruju i dohodak od rada i imaju pravo na dividendu sukladno svom udjelu. Zato ih i zovem biznismeni radnici. Dioničari osim prava na dividendu imaju i upravljačka prava, mogu direktno upravljati ciljevima društva.

A zašto pravi biznismeni onda kupuju dionice takvog društva u propasti?

Uvijek i samo onda da se dokopaju dobiti, povećaju svoju imovinu, to je smisao biznisa. Između ostalog u Uljaniku su se mogli dokopati i pomorskog dobra. Ne to nije stroj ili kuća pa da se mora plaćati amortizacija, to je “dobro” ili ako ćemo pošteno “resurs”. 

Biznismeni radnici misle i tvrde da su oni najvrjedniji resurs Uljanika. Zato i nisu pravi biznismeni nego biznismeni radnici. To je “naša” najjača ekonomska poštapalica.

Pravi biznismeni razumiju što je najvrjedniji resurs i zato kupuju dionice, oni ne misle i ne tvrde, oni razumiju.

Iz zakonske definicije pomorsko dobro uključuje: obalnu komponentu – morsku obalu, vodenu komponentu – unutarnje morske vode i teritorijalno more, podmorsku komponentu – morsko dno i podzemlje.

Dakle to je upisano u temeljni kapital Uljanika još 1992. godine. Postoji li s tim neki problem? Postoje organizacije koje se bave tim pojmom „pomorsko dobro“.

Evo jedan citat sa web stranice Hrvatsko pomorsko dobro – stručni portal:

U pripremi je donošenje novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, koji prije svega mora preuzeti određena rješenja i načela novog Zakona o koncesijama (N.N. 125/08.) te razriješiti složena imovinska pitanja na pomorskom dobru.

Država je 2015. godine, zbog Zakona o pomorskom dobru i usklađivanja s EU morala “obeštetiti” Uljanik s par milijardica kuna.

Eto nam odgovora zašto biznismeni radnici nisu prodali svoje dionice, zašto pravi biznismeni kupuju dionice i zašto je država još uvijek tu.

Neki to zovu „hrvatska privatizacija“. Poznat je i rezultat, on se zove novi Tajkun. Samo to su u ovom slučaju bili biznismeni radnici a ne Kutle, naprimjer.

Drugi problem je što to ne može tako dalje, obični radnik a veliki biznismen, gdje toga ima? Inače, znate li da se u jednom trenutku dionicama Uljanika trgovalo i po 4 kn? I po 6 i po 7 itd.

Zašto sad odjednom biznismeni radnici imaju problem? Pa sve je manje naših novaca u proračunu da podrži sve te sukobe interesa. Osim toga, brodogradnja je „super“ djelatnost, kako kažu, od nje žive i kooperanti, slično kao i u slučaju Agrokor.

Dakle bilo bi opravdano da još malo novaca iz proračuna ode i tim kooperantima pa da i oni prežive, to kažu neki ekonomski analitičari.

Ili možda ima novaca, ali ne za biznismene radnike. Njihovo vrijeme je prošlo, na kraju kako su radili tako su i prošli, zar ne?

Mogli su prije 5 godina promijeniti upravu da su htjeli. Mogli su odbiti svaki posao sa „gubitkom“ da su htjeli. Mogli su i prodati dionice da su htjeli. Ali, nisu.

Nisu htjeli jer postoje „porezni obveznici“ u Slavoniji, Lici, Zagorju, Zagrebu itd. Sreća što postoje.

Nisu htjeli jer su dobivali plaću godinama, a ponašali se kao vlasnici. Nisu htjeli jer se to njih ne tiče, to nije njihov posao, na kraju nisu htjeli jer su imali u rukama najvrjedniji resurs, takozvano pomorsko dobro.

Na kraju je pitanje: koliko je puta naš novac „prešao“ u njihove ruke. I to sve zbog onih 26%, i naravno milijarde kuna državnih jamstava.

I zato kad me pitaju za Uljanik ja na kraju odgovorim, nek se nose i oni i brodogradnja, pa imam i ja djecu. Samo još uvijek me muči onih 26%.

Na kraju razgovora, ne mogu izdržati pa uvijek kažem, nema druge, zatvaraj butigu što prije.

Inače, čeka se scenarij na tržnici u Puli „dionice, dionice, sve po jednu kunu“. Više ne pomaže niti “strateški partner”.

A znate koje pitanje na kraju uvijek čujem: “Pa što će biti s tim jadnim ljudima“?

Kako da ja to znam.

U SERIJALU “RAZGLABANCIJA”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s