#1 IDEOLOZI INTERESA

U Svemiru, prirodi, među bićima, ne postoji način da jedno djeluje na drugo a da drugo istovremeno ne djeluje na prvo. Po zakonu akcije i reakcije, sila se uvijek upotrebljava s jedne i druge strane i to ni u kojem slučaju nema veze sa ljudskim viđenjem pravednosti, to je jednostavno u prirodi tako.

Kad govorimo o pravdi i nepravdi onda govorimo o ljudskom idealu, po definiciji ideal je težnja koja nikad ne može biti dostignuta, a logična posljedica svake ideologije pravednosti je iluzija i utopija.

Radi se o analognom ljudskom pogledu na stvari gdje se pravednost mjeri na nekoj skali sa beskonačno mnogo racionalnih i iracionalnih vrijednosti.

Svaka ideologija u povijesti kreirana je upravo na idealu, odnosno nedostižnoj težnji svekolike pravednosti među ljudima. Isto je sa pojmovima istine, solidarnosti, ljepote, sa bilo kojim jedinstvenim pogledom na život jednog čovjeka.

I oduvijek se ljudi koji se bore za takvu svekoliku pravdu.

Pitanje je, čiju?


U današnje vrijeme društvene mreže su savršen poligon za takvu vrstu sadržaja. Zato, danas, izgleda da više no ikada u povijesti, imamo raznih ideologa raznih ideologija.

A, svaki ideolog, da bi bio ideolog, teži imati sljedbenike. Osnovna ideja ideologa je poistovjećivanje sljedbenika sa njegovom slikom pravednosti. Ipak, ideologiju je moguće nametnuti samo ako se ne-činjenice na neki poseban način proglašava činjenicama.

Najčešće su to željene implikacije na budućnost.

Na primjer, tvrdnja „bicikl je bicikl“ je ekvivalencija odnosno činjenica. Bicikli se razlikuju po obilježjima pa je tvrdnja: „bicikl je namijenjen za to i to i ima takva i takvu obilježja“ informacija o atributima bicikla. Ali tvrdnja: „bicikl je nešto najbolje na svijetu“ je jedna ideologija i željena implikacija.

Ili, zato što ja ne želim biti ideolog moj se blog zove Galvanizator a ne liberal, konzervativac, socijalist, kapitalist, komunist, marksist ili još gore: pravda, istina, novo normalno itd..

Ovo drugo su sve slogani iluzije neke moguće pravednosti na plakatima ideologa.

S kojima oni žele da se ljudi poistovjete.


Dati sud bez vlastitog umišljaja pravde nije lako, potrebno je puno treninga i samokontrole za tako nešto. lakše se ideološki izražavati riječima: „ja mislim“.

Ipak, osobno mišljenje i osobni ideološki sud nije činjenica a niti neka znanost, jer znanstvenik mora empirijski dokazivati svoje tvrdnje kao činjenice, da bi drugi u njegove tvrdnje vjerovali. Znanstvenik ne postoji u riječima „ja mislim“, znanstvenik mora reći: „ovo je dokaz da je to to“.

A kad on tvrdi da je “to vjerojatno to” onda “to nije to”. Jer, 60% ili 90% “toga” nije baš „to“, a ako znanstvenik ne zna “što je to“, ne može ni razumjeti „zašto je to to“.

Naša znanost je odavno postala svojevrsna “ideologija” puna “ja mislim” dokaza ili tvrdnji obogaćenih osobnom vizijom istinitosti.

I tako je činjenica da puno danas proklamiranih znanstvenih činjenica nisu stvarne činjenice jer ne predstavljaju logičku ekvivalenciju, pa tako posvuda vidimo „ideologe vjerojatne znanosti“ a prave znanstvenike niti ne vidimo niti čujemo.

Ali, ako već ne možemo vidjeti što je činjenica, zasigurno možemo vidjeti namjeru onoga koji pruža vjerojatnost kao činjenicu. Tako je jednostavno vidjeti koji znanstvenik nije u službi znanosti već u službi ideologije.

Kako takva “znanost” postaje “mainstream” to je znak da je civilizacija zaglibila u utopiji i nerealnom, a još je gore od toga to što ideal kao osnova ideologije podrazumijeva implikaciju danas na sutra.


Postoji vrlo popularna ideološka tvrdnja koja glasi: „pa ljudi smo, nismo djeca“, identična tvrdnji “pa to je znanstvenik, nije običan seljak“.

Implikacija pa ljudi smo, nismo djeca nije isto kao činjenica dijete nije odrastao čovjek, ona implicira ideologiju odraslih po kojoj je odrastao čovjek nešto više i važnije od djeteta.

Baš kao što je neki tamo znanstvenik važniji od seljaka ili vlasnika neke tvrtke. Implikacija danas na sutra, pa na sutra, dovela u stanje da je danas pun eter znanstvenika samo-žrtvovatelja, pravednika, svih onih koji jako puno brinu za svačiju djecu.

Probajte zamisliti kakvu pravednost prema djeci mogu kreirati ideolozi i sljedbenici tvrdnje: „pa ljudi smo, nismo djeca“ proglašavajući svoju vjerojatnost znanstvenim činjenicama. U školi, na ulici, bilo gdje.

Ipak, ja kao i svaki roditelj, znam da moji predumišljaji i postupci i to koliko baš ja hajem danas imaju za posljedicu kako će mojoj djeci biti sutra. To je moj sud i on nema nikakve veze sa nečijom ideologijom, znanosti ili pravdom i nepravdom života.

Jer činjenica je i dobro je da je svaki roditelj obavezan biti odgovoran i brinuti za svoje dijete dok je dijete.

Tako je oduvijek, čak i u vrijeme dok nisu postojali razni ideološki zakoni i obaveze.


Neki tvrde da čovjeka od svega živoga razlikuje to što ima svijest.

Na primjer, svijest mu govori da je zločin ubiti drugoga čovjeka. No, to nije tako, za primjer, kratka priča iz Indonezije.

Jutarnji list 27. travnja 2015: NASLOV: LIJESOVI SU VEĆ SPREMNI Njih devet u srijedu će smaknuti streljački vod. Cijeli svijet moli za milost. Uzalud…

Jutarnji od 13.09.2015: NASLOV: SJEĆATE LI SE MLADE MAME S FILIPINA KOJA JE U POSLJEDNJI TRENUTAK IZBJEGLA SMRTNU KAZNU? Egzekutor poručio predsjedniku Indonezije: Slobodno je ubijte

Kad su ovi članci preplavili medije zapadni novo-pravedni svijet se zgražao nad time, pa se o navedenom događaju na društvenim mrežama pojavio niz komentara u kojima se mogu uočiti razne varijante i obrasci pravednosti. Od raznih prijedloga kako bi trebalo uredili pravednost u Indoneziji, do toga koga treba strijeljati, koga na Goli otok poslati i slično. 

Metaforički, zbog slike pravednosti u svojoj glavi, razni ideolozi se nabacuju kamenjem na druge. Iako informacija nema obilježje pravednosti, ideolozi ju dorade sebi ispravnom i obogaćuju svojom slikom pravednosti.

Ali, pravda je slijepa, tako oni roditelji čije je dijete nastradalo od konzumacije droge drugačiju vide pravdu nego onaj čije dijete nikad nije probao drogu, roditelj dilera također vidi pravdu za svoje dijete drugačije.

Viđenje pravednosti ovisi o tome koliko je netko zainteresiran, a kad se dođe do stvarnog interesa tu nije važna osobna ideologija. Nije važno je li nečije dijete dijete liberala, konzervativca, nobelovca ili nezainteresiranog lučkog radnika.

Isto je i kad čekamo na red kod liječnika, kad se prijavljujemo na natječaj za posao. I ne postoji čovjek koji u svom životu nametnutu pravednost nije iskusio kao nepravdu prema sebi.

Ipak, bez obzira na viđenje pravednosti, činjenica je da se kod strijeljanja radi o ubojstvu sa predumišljajem. U tom činu strijeljanja nema slučajnosti, činjenica je da strijelci u streljačkom vodu ubijaju s predumišljajem i namjerom da pucaju u ljude.

Niti bilo kakav nehaj također nije slučajnost, nehaj znači da čovjeka nije briga o tome što čini i sebi i drugima. Nehaj nije nesvjestan već nesavjestan čin, a ćorci kojima puca strijelac u streljačkom vodu služe upravo tome da umire savjest.

U opisanom slučaju bi ishod pravde za dilera bio jednak i da, na primjer, roditelj nekoga oštećenog djeteta sam ubije dilera. Samo ishod za tog roditelja nije isti, jer je ubojstvo s predumišljajem zločin pa bi i on u Indoneziji bio strijeljan.

Zato su ideolozi pravde smislili rješenje po kojem ubojstvo s predumišljajem „i je i nije zločin“ i netko će o tome odlučiti u nekom slučaju. Predsjednik Indonezije je tako u ulozi Poncija Pilata, on pere svoju savjest od svoje odgovornosti pozivajući se na pravdu uspostavljenu obavezom ili zakonom.

Na kraju, kad vidimo predumišljaj strijeljanja, onda je činjenica da  ljudska svijest ponekad kaže da ubojstvo drugoga čovjeka nije zločin već pravda.

Ovisi o ideologiji.


Svi su super-ideolozi su zaokupljeni propagandom nekakve „možda moguće“ pomirbe interesa kroz postavljanja raznih ograničenja.

Tako se stvaraju zakoni, obaveze ili pravila i tako sve ideologije temeljene na idealu postojanja nekakve opće pravednosti ustvari služe da kreiraju moć jednih ljudi nad drugima. U pozadini svake ideologije je interes pojedinaca.

Nadalje ideolozi nikad ne igraju na svijest sljedbenika već na njihovu savjest ili ljudskost kako bi neki rekli, a kako sloboda i jednakost među ljudima nije moguća dok god jedan odlučuje za drugoga, tako ideolozi koriste opće pojmove koji postoje samo kao ideal ili nekakva težnja.

Kroz takve pojmove moguće je kod drugih ljudi stvoriti iluziju kako postoji sloboda koja nije sloboda, jednakost koja nije jednakost, čak i atom koji nije atom. U tu kategoriju pripadaju pojmovi kolektivne svijesti, političke volje, ili na primjer, danas aktualan imunitet krda.

Kroz povijest, ideolozi su stvarali obaveze i ograničenja koristeći razne obrasce ili „izme“ pravednosti među ljudima, na primjer, komunizam, socijalizam ili kapitalizam. To su ipak samo obrasci vladanja jedni drugima, nikako obrasci jednakosti, jer vladanje nije služenje i vlast nije služba.

Država je po definiciji društvo ljudi pod nekim oblikom vlasti, ona podrazumijeva vlast jednih nad drugima kroz stvaranje obaveza, tj. zakona. Ideološko nametanje obaveza jednih drugima očigledno ima svrhu legalnog davanja koristi jednima na štetu drugih.

Svaki “izam” nije kreiran slučajno i bez namjere. “Izmi” su načini organiziranja s ciljem kako da jedan drugome legalno otuđi nešto dijelom njegovo. Onaj koji je otuđio, mirne savjesti kaže: „takav je zakon“, a onaj kome je otuđeno, da umiri svoju savjest kaže: „to je moja obaveza“.

I demokracija je isto to.

Sve je to temeljeno na iluziji i idealu da je moguće da jedan čovjek drugoga ošteti za nešto a da drugi nije zbog toga oštećen. To najbolje opisuje što je osnovni cilj neke novo ponuđene ideologije pravednosti.

Ali to nije moguće, moguće je u to vjerovati ali nije moguće da se to i dogodi.


Današnji se ideolozi neke nove super-pravednosti mogu prepoznati po auto-promo sloganima svoga zalaganja za nekakvo bolje društvo. A svi se slažu da je potrebno nametnuti neke nove obaveze i ograničenja.

Neki to čak i nazivaju najvećim dostignućima naše civilizacije, pa tako razni stožeri preuzimaju ulogu streljačkih vodova, novi zakoni i obaveze se donose svakodnevno. Ideologa pravednosti nikad više i to je samo nadogradnja velikih dostignuća naše civilizacije.

Zato je Sigmund Freud jednom rekao: „sloboda pojedinca nije proizvod civilizacije, ona je postojala davno prije civilizacije“.

Ideolozi se po svome viđenju pravednosti brinu za „društvo“ a “pojedinac” postaje samo jedna kolateralna žrtva nekog ideala.

Do sada su svi „izmi“, empirijski, dokazani kao ideološki obrasci u kojima jedni hajući za sve haju najviše za sebe.

Oduvijek i u istom smjeru.


Činjenica je da je čovjek svjestan da griješi i kako živi u društvu gdje svi ljudi griješe.

Tako je vremenom postalo dobro da postoji obaveza jer se tako manje griješi.

Ali, greška ili grijeh nije kolektivna već individualna stvar. I kad kažemo sebi „baš sam kreten“ mislimo na to da smo čineći nešto negdje pogriješili i to sjetili na svojoj koži.

Etimološki, pojam “kreten” dolazi iz Francuskog „cretin“ što znači kršćanin ili „čovjek usprkos svojim grijesima“. Griješiti je priroda svakog bića, to nije neka psiho-bolest. Zbog svijesti o tome čovjek, radi sebe, želi što manje griješiti, činjenica je da je čovjek svjestan kako nije savršen pa mu je potrebna obaveza da se što manje kretenski ponaša.

Tako je manji kreten onaj koji manje griješi.

ALI kako čovjek zna da je svaki čovjek kreten, a ne želi biti kreten, on postaje utoliko veći kreten ako mu obavezu nameće, po njemu, od njega veći kreten. Zato je najbolje da baš on, jer je manji kreten, nameće obaveze većim kretenima.

I onda je igranje sa osjećajem pogreške baš ono što ideolozi rade, nameću opću iluziju bezgrešnosti manipulirajući činjenicama.

Na primjer, ako njegova vizija bezgrešnosti dobije premalo lajkova, ideolog će nadodati novu dozu opće pravednosti s kojom će dobiti i više lajkova. Tako će, na primjer, samo-promo liberal na izjavu: „ja sam za slobodu izbora“ nadodati „ali bez da ona ošteti druge“.

Neki sljedbenik će se poistovjetiti sa prvim a drugi sa drugim dijelom takve iluzije iako jedno isključuje drugo.

Dakle, možda jedno a možda i drugo. Matematički, presjek je nula sljedbenika a unija svi sljedbenici koji lajkaju.

Prava ekipa.


Kreten nije isto što idiot.

Etimiološki, pojam idiot dolazi iz grčkog jezika, “idiotus” znači „čovjek sam za sebe“ dok “politicus” znači „društveno biće, biće zajedno sa drugima“.

Kretensko ponašanje znači pogrešno činjenje, idiotsko ponašanje znači pogrešnu odluku ili izbor. Kretenizam je priroda čovjeka po svom bitku, a idiotizam nijansa pojedinca .

Zato ideolog nije idiot već političar, isto kao i svi njegovi sljedbenici. Ideolog nije ni kreten jer vidi očito: „ako hoću da moja ideja prođe a ne prolazi moram dodati malo drugačijih ideala“.

Ali, sljedbenik koji slijedi „možda jedno a možda i drugo“ ideal nekog ideologa je uistinu kreten jer ne vidi očito. Ne vidi da takva ideologija i nije baš neki ideal kojem treba težiti. Kreteni su i oni sljedbenici koji slijede ideološku “ja mislim” znanost jer ne vide da to i nije znanost.

Svi oni koji šute, nemaju stav ili ih nije briga, oni ne haju što se događa i kakvu će im obavezu neki ideolog nametnuti jesu po definiciji idioti.

Kad čovjek vjeruje nekom drugome, a nakon što shvati da je izigran, sam sebi kaže: „a koji sam ja idiot“.


Razlike u ideologijama su ustvari razlike u nijansama ideološkog principa a ne i u stvarnim i realnim činjenicama.

Dakle, ideolozi su oni ljudi koji svoju iluziju društvene pravde nameću drugima zbog svoga interesa, a sljedbenici su oni ljudi koji se priklanjaju takvom idealu zbog svoga interesa.

Kreteni su oni koji to ne vide kao normalno stanje, a idioti oni koji u tome ne sudjeluju, a sve su to „zdravi“ i „normalni“ ljudi.

Samo je pitanje što tko želi i može u svom životu, to nije pitanje svijesti već čina savjesti. A jednostavno je, tko haje za sebe haje i za druge, jer činjenica je i to ako nismo korisni sami sebi nismo ni drugima. Ako naša djeca nisu važna nama nisu važna ni drugima.

I samo u tome se razlikuju razna manja ili veća društva, kulture i na kraju civilizacije. Ne razlikuju se u umjetno stvorenim „ideologijama“ i raznim “izmima“ koji se razlikuju u tome koja će stvoriti više ograničenja i obaveza.

Nema tu dušebrižništva, nema slobode, jednakosti, poleta, jedinstva, bratstva i sličnih pojmova kako su se nekad nazivali klubovi i razne udruge. To je samo interesna ideologija koja ima svoje poklonike.

Zlatni predsjednik, Zlatni načelnik, Zlatni zastupnik, Zlatni službenik, Zlatno tele, znate i sami.


U SERIJALU “ZAKONOPOKLONSTVO”


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

PREUZMITE MOJU KNJIGU

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s