BOGOMDANA SAMOUVAŽENOST

Kakav smo mi napredan demos, imamo partiokraciju, a slavimo demokraciju. To “slavljenje” je kolokvijalni naziv za Hrvatske izbore.

Svaki put demos nestrpljivo iščekuje šou političke noći. To podsjeća na vašar, proštenje, slavlje ili kirvaj.

To je fešta u kojoj demokracija uvijek na kraju pobijedi. Ipak, slavlje započinje puno ranije, predizbornom kampanjom koja je jako važna.

To je način kako budući izabranik može saznati što demos želi i način kako demos može saznati što on njemu može donijeti kao budući izabranik.

Kampanje za izbor naših zastupnika protiču tako da demos nikad ne zna što koji kandidat kaže jer za to postoji mjesto koje se zove partija. To se tako u našim predstavničkim izborima rješava, to su Bogomdani izbori.

Ali postoje i oni drugi izbori za dio vlasti koja nije u opisu predstavničke demokracije. Radi se o izravnim izborima koji se provode za predsjednika republike i gradonačelnike.

Kad su takvi izbori u pitanju, javljaju se demobrižnici koji uvijek i opet sve znaju i govore o primjerenosti takvih uloga u obnašanju vlasti.

Na primjer, treba li nam uopće predsjednik? Teza je naravno da ne treba predsjednik jer imamo predstavničku demokraciju i to je dovoljno.

Na temelju ciljanih demobrižničkih izjava, takve teze često preuzme demos, kao što je, na primjer, nekada i preuzeo tezu da je skupo imati dva doma.

Neobično je samo to, što se ovdje demobrižnici ne pozivaju na raniju hrvatsku praksu kao što su se pozvali kod ukidanja županijskog doma.

Kad smo mi u povijesti imali čistu predstavničku demokraciju?

Pamtimo kraljeve, kneževe i banove, ali kojeg to “povijesnoghrvatskog zastupnika u hrvatskom parlamentu demos iz povijesti pamti.

Predsjednički izbori su pak jedini izbori na kojima cjelokupan demos izravno bira osobu sa imenom i prezimenom, osobu koja, barem formalno, nije izlistana na nekoj partijskoj listi.


Uskoro imamo takvo slavlje. I baš su se nedavno za predsjednika kandidirali, osim poznatih bivših partijanera, jedan naš poznati antikorupcijski sudac, jedan popularni živi aktivist, jedna dama koja sprječava sukobe i jedan poznati doktor pjevač.

Ne trebaju se ljutiti što sam ih tako opisao, nisam ih ja tako nazvao. Tako ih nazivaju naši demobrižnici, po tome ih se kao kandidate prepoznaje. Ali za razliku od naših zastupnika njih se prepozanje i po njihovim stvarnim imenima i prezimenima, kao osobe iz demosa.

Oni su vrijedni ljudi, pokušavaju nešto promijeniti, svatko na svoj način. I svatko će “proći” onako kako demos procijeni njihove namjere i mogućnosti.

Kandidat doktor pjevač me posebno zaintrigirao jer ima neobičan slogan koji glasi “idemo zajedno vratiti državu narodu“. Još čuh kako reče da ovo danas nije Hrvatska kakvu smo željeli i da su Hrvatsku “uništili nesposobni političari“.

No, vrlo slično govore i tvrde i sudac i aktivist i dama. Ipak, nitko od njih nije napravio takav “nered” među partijanerima kao doktor pjevač. Ispada da se njega iz nekog razloga partijaneri “najviše boje“.

Čim se on javno najavio, slavlje je krenulo žestoko i odmah. Isti dan su se javili demobrižnici sa temom primjerenosti, što je uobičajena pojava.

Ali ovaj puta su se javno javili i neki pravi partijaneri, oni koji dugo sjede i spavaju na Markovom Trgu. Jedan od najpoznatijih je u medijima izjavio da je opasno to što taj pjevač radi, a najopasnije što radi je to što gura referendumsku demokraciju.

To je izjava pravog hrvatskog viteza, to nije vitez s mačem, štitom i željeznim kalup odijelom, to je sijedi starac s naočalama, jedan od najdugovječnijih izlistanih zastupnika s uvijek visokim rednim brojem.

Po njemu Hrvatska je parlamentarna republika pa u skladu s time odluke donosi isključivo parlament.

I nijedan demobrižnik ga nije upitao, po koga je to referendum opasan? Možda je referendum opasan po viteški red kojem on pripada?

Ipak, i taj viteški red je samo jedna interesna udruga, a taj vitez je samo tipičan pripadnik jednog takvog viteškog reda.

Zanimljivo je da se pored njegove izjave u istim novinama mogao pročitati i članak jednog pravno političkog demobrižnika koji tvrdi da pitanja poreza i proračuna ne mogu biti tema referenduma.

Gdje to piše? Nigdje ne piše, to je samo njegovo mišljenje o primjerenosti.

Ali, iz te dvije izjave ne mogu ne zaključiti dvije stvari. Prvo, kad su u pitanju novci, to nije nešto o čemu bi demos mogao odlučivati, i drugo, opasan je svaki kandidat koji kaže da to treba promijeniti.

Eto to je rezultat našeg demobrižja.


Da je pjevač kandidat kojim slučajem izjavio da će Hrvatsku napraviti najbogatijom zemljom Europe, onda bi bio pravi hrvatski političar i moglo bi se za njega reći da je elita.

Da mu je izborni slogan pravedno, vjerodostojno ili zna se bio bi školovani hrvatski političar i moglo bi se za njega reći da je vrh vrhova elite.

Ali sa ovim sloganom on je zalutao u Hrvatski politički prostor.

Za ovaj članak nevažna je priča o osobi kandidatu doktoru pjevaču ili bilo kojem drugom kandidatu, važna je njegova priča o referendumu i načinu kako on to misli u stvarnosti i provesti.

Bez obzira što vitez pričao, demos ne ostvaruje svoju vlast isključivo preko svojih predstavnika u Saboru već i referendumom.

To smo, na samom početku, mi stvaratelji ove države upisali u ustav. I to nitko još nije promijenio.

I nismo u ustav stavili da se vlast demosa ostvaruje preko partije, vlade ili ustavnog suda. To su samo institucije, tamo su ljudi zaposleni, oni se za takvu odgovornost ne biraju na  izborima.

I tužno je to, da za predsjednika države, jedinoga koga demos izravno bira imenom i prezimenom i koji jedini ima stvarni legitimitet, demobrižnici kažu da je fikus a dio demosa to podržava.

To mišljenje namjerno proizvodi propaganda ili politički spin kao jedan od načina održanja partiokracija i stanje privida demokracije. Jer, jedno se priča a drugo radi, vidimo iz prakse da je za partiokraciju jako važno da predsjednik uvijek bude netko iz partije.

Partijaneri ne misle da se tu radi o fikusu. Znaju oni da je to samo spin, a i većina demosa zna da to što imamo nema veze s onim što nas uvjeravaju da imamo.

Jer svi ljudi razumiju da vlast bez moći nije vlast i tako bez moći vladati nije moguće vladati.

I zato je kandidat doktor pjevač zanimljiv, on se zalaže, osim za više izravne demokracije i za veće ovlasti od fikusovih, odnosno više moći. A to je u suštini ono što je po partijanere bolno, kandidat šalje po partiokraciju opasnu poruku.

On poručuje da je za moći stvari promijeniti potrebno promijeniti i moći uloga u društvu. Nevažno o kojem se i kakvom kandidatu radi, ja se s time apsolutno slažem, jer nije moguće da se nešto promijeni samo od sebe.

Zato nije moguće stanje promijeniti samo kroz izmjenu izbornog zakona kako neki demobrižnici tvrde. Ovakav izborni zakon je samo posljedica sve veće partiokratske moći, moći da se ustav i zakoni mijenjaju kako kojem interesu neke partije odgovara, a to nema izravne veze sa izbornim sustavom.

Zato je jedna od važnijih stvari vratiti demosu stvarnu moć za donošenje odluka, vratiti onakvu moć koju je koristio kad se stvarala država. Pa i moći za izravno sudjelovanje u donošenju odluka o porezima i drugim stvarima vezanim uz njihov život i rad.

A što je referendum nego izravno donošenje odluka većinom? To je osnova demokracije i zato i je kao institut odlučivanja upisan u ustav.

Vitez se malo zaletio u svojim izjavama, jer ni u jednoj ideji demokracije odluke ne donose isključivo zastupnici, odluke donosi demos preko svojih zastupnika.

Zastupnici su posrednici ostvarenja ideje demokracije, ideje da odluke donosi demos većinom svojih glasova.

Zato zastupnici nisu zamišljeni i ne smiju biti glasačka mašinerija interesne partijske udruge. Osim ako se ne radi o nečem drugom a ne o demokraciji.


Ovo o čemu ja pišem je jedan od najvažnijih zadataka demobrižja. Obzirom da su rezultati djelovanja kroz sustav i praksu takvi kakvi jesu, a čime nisam zadovoljan, ja sam se malo samooducirao.

I vidi čuda, otkrio sam da je suština demokracije glasati za najkvalitetnije ljude koji će me zastupati, na primjer za Jakova, Hrvoja, Maricu, Vitu ili Miroslava. Njihova kvaliteta je meni važna jer putem njih mogu ostvarivati svoj vlasnički interes.

I onda, kako nisam partijaner, zaključio sam da mi nije u interesu glasovati za ljude isključivo lojalne partiji, ideologiji ili režimu kako bi se nekad reklo. To bi bilo glupo, zašto bih radio nešto protiv svoga interesa?

Kad su jednog bivšeg partijanera na vlasti, a kad je sišao s vlasti, upitali gdje je i što radi, on je odgovorio da radi kao profesionalac u partiji. To je primjer tipičnog partijanera. 

Tako sam zaključio da posebno ne smijem glasovati za rođenjem predodređene partijanere koji inače znaju i vole reći ili si naš ili nisi ili si njihov. Svi znamo što to znači i zašto bih onda za njih glasovao?

Isto tako, shvatio sam da je u skladu sa partiokratskim uređenjem, interes svakog partijanera očuvanje postojećeg društvenog poretka i postojeće hijerarhije moći. To se jasno vidi, to pokazuju članci i izjave u medijima.

Jasno je i to da je represija neželjeno sredstvo partiokrata u obrani partiokracije jer ona iziskuje žrtve i na partijskoj strani društva. Represija će uvijek proizvesti presiju s druge strane.

Zato se provodi demobrižnički spin na kazališnoj razini, razini igrokaza ili takozvane političke borbe. Vrsta djela je drama, tema je moral, ljudske vrijednosti i nesretne sudbine demosa, tip dramskog izražavanja je sarkazam i cinizam temeljen na poznatom hrvatskom licemjerju.

I sve to upakirano u priču o ljudskom dostojanstvu.

Demobrižnici se “najčešće” brinu o dostojanstvu “malog čovjeka“, ali se isto tako demobrižnici “ponekad” brinu i o dostojanstvu “ne-malog čovjeka“.

Na primjer, ako se nekim slučajem pojave novi neovisni zastupnici koji uspiju dobiti malo više od nekoliko tisuća glasova demosa, koliko je u našoj državi potrebno za ulazak u Sabor, odmah ih se proglašava nedostojnima jedne tako uvažene dužnosti.

Ako pak u Saboru povise svoj glas, na primjer jer se ne slažu s terorom broja ruku, odmah ih se, na licu mjesta, etiketira nekulturnima, oni nisu u skladu sa vrijednostima jednog uvaženog zastupnika.

Na čelo im se stavi etiketa nekulturna seljačina. To je jedan od osnovnih ciljeva partio-spina.

Poruka demosu je da politika nije za svakoga, na primjer za radnika bravara ili za seljaka poljoprivrednika, jer oni nisu i ne mogu biti jednako “uvaženi“.

Vidite, mi stvaratelji, ljudi različitih stupnjeva uvaženosti, nismo dopuštali da zastupnici budu uvaženiji i vrijedniji od nas i demosa. Tako ni ti tadašnji zastupnici nisu sami sebe nazivali uvaženijima od nas stvaratelja.

Zato smo imali barem neke zastupnike koji su se svojski trudili da steknu poštovanje svoga demosa. I dan danas, u demosu, postoji divljenje prema nekim njihovim izjavama i govorima i djelima.

Jer, poštovanje prema nekome ili poštivanje te osobe je osnovna stvar da bi se istu moglo uvažavati.

Kako je međusobno poštovanje zbog partiokracije nestalo, tako je jedan od najvećih demokratskih dometa našeg društva postao visok stupanj samo-uvaženosti naših zastupnika.

Tako su se pojavili službeni pojmovi „uvaženi zastupnik“, pa „uvaženi ministar“, pa „uvaženi državni tajnik“. To je nešto kao titula, ser, sir, vitez i slično.

To su si propisali kao najbolju praksu međusobnog oslovljavanja i ne dira ih previše to što ih demos zove kokošima. Oni su postali među-uvaženo društvo.

Daljnjim razvojem partiokracije možemo očekivati da će se uvesti i drugi uvaženi nazivi kao vaša visosti, vaša svetosti i na kraju vaše sveto veličanstvo. Niže uvaženi partijaner će morati na sjednici glavnog odbora svoje partije ići na ispovijed koju će uvijek započimati riječima oprosti mi Bože moj partijski.

Eto. No, to nije čudno kad su ponos i hrabrost čovjeka postali problem društva, a samouvaženost rješenje.

Ta samouvaženost ima dalekosežne posljedice. U Lijepoj Našoj je igrokaz i neuvažavanje neuvaženih od strane uvaženih dovedeno do savršenstva.

Igrokaz obično začine demobrižnici koji se “kao” pitaju zašto se ljudi s dokazanim ljudskim vrijednostima i sposobnostima ne žele baviti politikom?

To su spin pitanja, svi znaju zašto. Zato jer nema nikakvog smisla sudjelovati u igrokazu gdje je uvažen neuvažen a neuvažen uvažen. Drugim rječima, gadi im se i demos i partija, i demokracija i partiokracija.

Jasno je i čemu služe redni brojevi na partijskim listama. On predstavljaju interni poredak uvaženosti.

Tako je Hrvatska politika ustvari slika uvlakačkog mentaliteta uvaženih prema Božanstvu u liku predsjednika partije, idolopoklonstvo u najgoroj mogućoj pojavi.

A izborni sustav je skrojen upravo da podrži takav vrijednosno hijerarhijski princip. To je i jasna namjerna poruka demosu da je svejedno koga izabere, svejedno je koga odokativnom metodom zaokruži.

Zašto bi demos onda i glasovao kad je svejedno?

Vidite, to je najveći partiokratski spin. Kako se sve to dogodilo prijatelji moji, stvaratelji ove Lijepe Naše?


Spin je nešto što možda je, a možda i nije spin.

Je li istina ili spin to što mnogi Hrvatski Sabor zovu kokošinjcem? Nije to tako strašno, čak ispada simpatično, cipelice, bluzice, kompletići, šeširi.

Poruka demobrižnika je jasna, kad ne bi bilo neobrazovanih i nekulturnih političara u Saboru on ne bi bio kokošinjac.

Pogreška, Sabor bi tek onda bio nešto još gore.

Je li možda spin i to mjerenje rada naših zastupnika na način koliko su zakona donijeli ove godine? Je, radi se o tipičnom skretanju pozornosti s onoga što se u stvarnosti čini.

Znate li koji su sve zakoni i zašto doneseni ove i prošle godine, možda jedan ili dva, ali ostalih stotinu uopće nismo svjesni, zar ne?

Ne tiče na se, ili …? Tiče nas se itekako.

Je li spin kad uvaženi vitez iz novina tvrdi da je referendumska demokracija opasna?

Naravno, pa “referendumska demokracija” kao pojam uopće ne postoji. S druge strane izravna demokracija itekako postoji i koristi se u mnogim razvijenim demokracijama u svijetu.

To je više od spina, to je nevjerojatno.

Spin je i sam naziv “saborski zastupnik” jer nije taj čovjek saborski zastupnik već moj i vaš zastupnik, samo nikako da se to tako i definira.

Naravno da saborski zastupnik neće sprovesti bilo kakav referendum jer bi svaki referendum značio njegov saborski neuspjeh. Moj zastupnik bi štitio moju imovinu, saborski zastupnik štiti saborsku imovinu a to je partijski poredak ovakav kakav je, bez obzira kakav je.

Na kraju, U Hrvatskoj možete biti zastupnik četiri milijuna ljudi sa svega tisuću glasova, čak i sa jednim jedinim glasom. Taj jedan glas je osobni glas za svoj redni broj.

Za demobrižnike je to normalno i demokratski i zato to treba slaviti. Kao da demos želi da njega predstavlja onaj za koga ne glasa čak niti njegova mama.

A što kaže Ustavni sud? Ništa, to čak nije tema kojom bi se neki uvaženi sudac trebao baviti.

Spin nikada nije slučajnost, to je to smišljeni čin. Samo je potrebno pogoditi što demos želi ili ne želi čuti i u što demos treba i hoće vjerovati. Činjenice se mogu izvrtati kako god i uzduž i poprijeko.

Važno je samo da ga u eter promovira neki jako uvažen demobrižnik. Ta bogomdana samouvaženost se tako širi ovim prostorima.

Na primjer, kad demos dođe u birokratsku sobu neke od uvaženih institucija ostvariti neko svoje demokratsko pravo, uvijek je na početku neuvažen za razliku od uvaženog sugovornika s druge strane.

Jer, iako ima svako pravo, netko uvažen to pravo mora dodatno uvažiti. Tu pada u vodu često korištena doskočica naših demobrižnika koja kaže da je Hrvatska pravna država.

Ipak, to se da popraviti tako što se neuvaženi na kraju pokloni uvaženom. Glagol “pokloniti se” u Hrvatskom jeziku ima isto značenja kao i glagol “pokloniti mu” samo je povratno posvojni oblik.

Na kraju, neuvažen poklanjanjem uvaženom postaje uvažen. Više nije obična seljačina ali je i dalje jedan običan mali demosić. Do slijedećeg uvažavanja.


Može li jedan neuvaženi doktor pjevač koji kaže da će to stanje promijeniti “dopuštajući” više izravne demokracije to i učiniti?

Demobrižnici se pitaju tko je on da tako nešto može napraviti? Pa to nisu mogli napraviti ni uvaženi studenti uvaženog fakulteta političkih znanosti i uvaženi doktori Kumrovečke škole. Njih, na desetke tisuća.

Već sam u prethodim objavama opisao kako je to teško obzirom kako je napisan zakon o referendumu. Zaboravio sam napomenuti da je referendum važeći ako na njega izađe barem polovica birača, a demos već više od 20 godina ne zna koliko je to „polovica“, jer ne zna koliko je to „jedno cijelo“.

Isto tako, po ustavu i predsjednik može raspisati referendum, ali samo na prijedlog i uz supotpis Vlade. Zato demobrižnici tvrde da doktor pjevač ne može ostvariti to o čemu priča.

Ali, ima jedna kvaka, svaki predsjednik može postati lider.

Zato je čak i fikus kako ga nazivaju ipak jedna važna uloga u društvu, to je isto spin i sami vidite da predsjednik nije fikus. O njemu ovisi koju će i kakvu ulogu igrati u igrokazu.

On je izravno izabran od demosa i ima legitimitet, što znači da ima osobnu moć i snagu. To je jako puno i zato se partijaneri trude da budući predsjednik bude isto tako partijaner, jer, tako se lakše može odrađivati igrokaz za demos.

I opet se demobrižnici ne pozivaju na raniju hrvatsku praksu.

Kako je tako nešto bilo moguće napraviti na početku stvaranja Lijepe Naše?

Nas stvaratelje nitko nije pitao jesmo li pjevači, pravnici, suci, bravari ili poljoprivrednici. Jer, kad je frka onda smo svi jednaki, jedan jedini demos, stvaratelji.


I tako su partijaneri moć između sebe lijepo podijelili.

Jedni se drugima ne petljaju u posao. To je spin o neovisnosti i trodiobi vlasti, a to onda bez nadzora vlasnika vremenom postaje otuđena vlast, bez obzira na koliko je god dijelova podijelili.

U demokraciji kao vladavini naroda svi ti razni oblici moći morali bi odgovarati demosu kao vlasniku svega, demosu koji ostvaruje svoju vlast na temelju kriterija većine. Partiokracija je kriterij manjine.

Danas, jedini koji trenutno ima pravi demokratski legitimitet većine je predsjednik države. I zato su ga partijaneri pod spinom primjerenosti lukavo “ufikusili“.

Slijedeća faza na kojoj rade spineri, a kako možemo pročitati, je da ga “upartije” kroz prijedlog da se predsjednik bira kroz Sabor.

Tako bi sve ostalo u rukama partije.

Zato je nužno mijenjati i ustav i zakone, one dijelove koje se odnose na odgovornosti i obaveze u nadziranju sukoba interesa unutar oblika vlasti a što je osnovni zadatak naših izabranih zastupnika.

Iako je nužno, to se neće dogoditi dok god se demos indolentno odnosi prema svojoj imovini i interesu. Indolencija se između ostaloga očituje i u tvrdnjama da borba nema smisla i da ne vrijedi glasovati kad se ionako nema za koga.

Jer svi su političari isti.

Ja mislim da je to jako pogrešno jer se uvijek pojavi neki neki novi „zoon politicon“ koji nije unaprijed podmetnuti lojalni partijaner. U demokraciji, predsjednik može biti doktor, pjevač, bravar, smetlar, doktor, profesor, svejedno, jer sve je to demos.

Pa koga demos odabere neka odabere, to je demokracija. Bez obzira što koji demobrižnik mislio i rekao što je sve primjereno.

A kad razmišljam o porukama pjevača kandidata uvjeren sam da je to što kaže u našem društvu nužno potrebno.

Dakle i više izravne demokracije i konkretne ovlasti predsjedniku kao protu-utegu partiokraciji i njenim interesima na uštrb demosa.

Na kraju krajeva tako smo mi stvaratelji na početku to i zamislili i upisali u ustav i tako smo državu i stvorili. Demos, zastupnici, predsjednik i referendum.

Što god da demos odluči, važno je da to na kraju bude odluka većine, nikako odluka partije i odluka manjine.

Onda možemo slaviti demokraciju. Može se, po običaju, na laganoj vatri okrenuti odojak ili janjac na ražnju i usput popiti koju čašicu.

Sve na korist nama i čitavom našem demosu.

Galvanizator

U SERIJALU “PARTYLAND


Ako želite odmah po nekoj novoj objavi dobiti sadržaj na vaš e-mail, unesite adresu i pošaljite.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s